studentkinji mojoj sa konja zbačenoj
i hitrookost njenu, osmjejak zlatni ukraj lica,
i kako joj, čim krene sa skazom, slogovi meki sami zaigraju
Vrapčiću moj, nisi ovdje,
Preveo Radomir D. Mitrić
dok bi se poigravala u ozračju sopstvenih misli,
kao carić, razdragan, s repićem u vjetru,
kao carić, razdragan, s repićem u vjetru,
pjesma bi joj u krošnji zalepršala pupoljke i grančice.
Sjenka s njom pjevaše,
lišće, preobrazivši šaptaje u poljube,
i lišaj mahovinasti blijedim doljama pod ružom.
O, kad tužna ona bi bila, bacala bi se dolje u tako čiste dubine,
tako da je ni otac ne nađe:
grebući obraz o slamu,
muteći i najčistiju vodu.
Vrapčiću moj, nisi ovdje,
da čekaš poput paprati sjenom što ubada.
Obale mokrog kamenja utješiti me neće,
niti mahovina, što je žari zadnje svjetlosti zrak.
Kad bih te samo mogao iz sna prenuti,
moja nasmrt ranjena dušo, moja prpošna golubice.
moja nasmrt ranjena dušo, moja prpošna golubice.
Nad ovim vlažnim grobom govorim riječi ljubavi pune,
ja, bez ikakva prava u cijeloj stvari,
ni otac niti ljubavnik.
Preveo Radomir D. Mitrić
Slika i.pinimg.com
